Da bismo razumeli zašto se baš EXPO i stadion planiraju kroz PPPPN (prostorni plan područja posebne namene), treba prvo razumeti šta je taj plan i, još važnije, šta je nekada bio.
PPPPN je, po zakonu, planski dokument namenjen regulaciji prostora kojima je potreban poseban režim – dakle, tretman drugačiji od onog koji dobijaju gradovi i naselja, u kojima važe urbanistički planovi i redovne procedure. Kada je ovaj tip plana uveden, zamišljen je isključivo za prostore od zajedničkog interesa za celo društvo: nacionalne parkove, kulturna dobra od izuzetnog značaja, vodne akumulacije, infrastrukturne koridore i sl. Prostori koji, jednostavno, zahtevaju drugačija pravila od stambenog naselja ili poslovne zone.
Taj koncept se, međutim, tokom godina temeljno promenio. Zakon o planiranju i izgradnji menjan je čak 17 puta, i svaki put je dodatno proširivao ono što PPPPN može da obuhvati.
Prva ključna prekretnica u primeni PPPPN-a desila se 2009. godine, sa donošenjem novog Zakona o planiranju i izgradnji. Tada je novi zakon omogućio da se PPPPN koristi i za trgovinske centre, poslovne kule, sportske objekte, dakle stvari koje nemaju nikakve veze sa zaštitom prirode ili nasleđa, već su čisto komercijalni orijentisani prostori.
Onda je 2014. godine u zakon dodata odredba prema kojoj se PPPPN može koristiti i za “realizaciju projekata za koje Vlada utvrdi da su projekti od značaja za Republiku Srbiju.” Zvuči tehnički, ali poenta je jednostavna – Vlada je sebi dala ovlašćenje da proglasi gotovo bilo šta “projektom od značaja” i time automatski otvori vrata da se taj projekat planira kroz PPPPN, na republičkom nivou, čak i ako se nalazi usred grada gde bi inače važio potpuno drugačiji, gradski urbanistički plan.
Da stvar bude jasnija, sve do 2023. godine nije ni postojao propis koji bi definisao koje tačno kriterijume neki projekat mora da ispuni da bi dobio taj status. Kad je takva Uredba konačno doneta, kriterijumi su formulisani toliko široko i uopšteno da – u praksi – gotovo svaki projekat može da ih “ispuni”, ukoliko Vlada to tako odluči. Za status “projekta od značaja za Republiku Srbiju” mogu da konkurišu i javne institucije, ali i privatne firme i investitori. I jedni i drugi, potom, imaju pravo da svoje projekte planiraju kroz PPPPN, u čemu im je Vlada RS veoma naklonjeni partner. Drugim rečima, ne postoji stvarna prepreka u dobijanju ovog statusa. Postoji samo politička volja.
Zašto je ovo bitno? Zato što PPPPN nije obični plan – to je plan koji se donosi na najvišem, republičkom nivou. Odluku o njegovoj izradi donosi Vlada. Stručnu kontrolu vrši komisija koju imenuje ministarstvo. Plan usvaja Vlada, na zatvorenoj sednici. Ceo proces je koncentrisan u rukama izvršne vlasti, dok grad i opštine – na čijoj se teritoriji sve ovo zapravo gradi – nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju. Beograd, na primer, nema šta da kaže o tome šta se planira u Surčinu, iako je Surčin deo Beograda.
Tu na scenu stupa i drugi mehanizam: projekti “od značaja” se po zakonu automatski smatraju hitnim. A hitnost znači skraćene procedure – često se preskače rani javni uvid, dok se dužina redovnog javnog uvida smanjuje sa 30 na samo 15 dana. Manje vremena za javnost da pročita, razume i reaguje na ono što se planira u njenom komšiluku.
Ima i još jedan detalj koji dobro ilustruje suštinu problema. Kada je PPPPN prvi put uveden, zamisao je bila da bude toliko detaljan da se na osnovu njega direktno može izdati građevinska dozvola – dakle, trebalo je da precizno definiše i reguliše šta i kako sme da se gradi. Danas je potpuno obrnuto: PPPPN koji se koristi za velike projekte propisuje toliko opšta pravila da praktično dozvoljava bilo kakvu gradnju, bez potrebe da se to dalje precizira kroz neki detaljniji urbanistički dokument. Na ovaj način Vlada RS gradi “prema planu”, koji je tako osmišljen da može da legalizuje baš svaku izgradnju koju Vlada inicira ili odobri. Ali zapravo, iako formalno postoji plan, gradi se potpuno proizvoljno.
U slučaju PPPPN-a za Nacionalni fudbalski stadion i EXPO, ovaj planski instrument je dobio još jednu novu karakteristiku – radi se fazno, a broj faza je neograničen! Do sada su usvojene 4 faze i sve su deo plana koji se radi za “projekat od značaja za Republiku Srbiju”. S obzirom da se sadržaji koji se planiraju poslednjom fazom ni na koji način ne mogu vezati za održavanje EXPO specijalizovane izložbe, jasno je da se ovaj plan i njegov posebni status koriste da bi se što više poljoprivrednog zemljišta obuhvatilo planom.
Upravo zato je PPPPN idealan mehanizam za EXPO – on ne dozvoljava samo da se izgradi jedan stadion ili jedan izložbeni kompleks, već omogućava da čitav taj proces posluži kao dugoročni alat za transformaciju prostora u Surčinskom polju, daleko izvan granica i trajanja same specijalizovane izložbe.
Za dodatno informisanje:
Ako želiš da saznaš više pročitaj kompletan DOSIJE I – EXPO bez granica.